Možda ne biste pomislili da ova dva pojma idu zajedno, ali pojava depresije uslijed duhovnog buđenja češća je nego što mislite te, kao takva, vrlo važna tema o kojoj je vrijedno raspravljati.
Govorit ću isključivo o depresiji koja nastaje kao pojava duhovnog buđenja.
Iako stanje depresije koja se može iskusiti prilikom duhovnog buđenja djeluje slično onoj kliničkoj, uzroci i metode suočavanja nisu isti.
Najprije je potrebno naglasiti distinkciju depresije kao kliničke pojave, a o kojoj nije riječ u ovom članku. Indicirani depresivni poremećaji razlikuju se i intenzitetom i trajanjem. U slučajevima kliničke depresije simptomi se ne iskazuju kroz prolazna dnevna raspoloženja, već su dugotrajni, donose gubitak interesa za sudjelovanjem u životu, promjene u bioritmu, apetitu, pojavu dugotrajnih nasilnih i suicidalnih misli. U takvim slučajevima potrebno je svakako potražiti i stručnu liječničku pomoć.
Duhovno je buđenje doslovce buđenje iz dosadašnjeg načina življenja, pretresanje svega u što smo vjerovali i kako smo razmišljali te je česta posljedica toga depresija. Iskreno buđenje neće nam dopustiti da si nabijemo ružičaste naočale ili da se kroz život krećemo s povezom preko očiju. Zbog kraha dosadašnjih uvjerenja kojima smo bili vođeni kroz život do razdoblja prije početka buđenja, ova se pojava popularno naziva tamnom noći duše.
UZROCI DEPERESIJE DUHOVNOG BUĐENJA
Duhovno buđenje odvija se u fazama. Te faze možemo zamisliti kao razdoblja u kojima probijamo unutarnje granice, koje su posljedica zaborava da smo mi svijest i da se možemo povezati sa sobom kao svijesti.
Kad unesemo više svijesti u sadašnji trenutak, podižemo svoju unutarnju vibraciju. No to ne znači da bol automatski nestaje. Kako rastemo u svijesti, sve se lakše povezujemo s time kako se osjećamo, pa tako i lakše/svjesnije osjetimo kada iskušavamo nelagodu.
Naše je biće kompleksnije od onoga što vidimo ovaj čas kao sebe kao jedinku koja ima osobnost. Prilikom duhovnog buđenja dolazi do razotkrivanja vibracija koje se nalaze u pozadini svega što nas odvaja od našeg pravog ja, koje je svijest. Te su vibracije one koje nam uzrokuju toliku nelagodu.
Patnja nije nešto što ćemo moći izbjeći, pa tako i sve one osjećaje zbunjenosti, depresije, tuge, anksioznosti, žaljenja, nepripadanja kao i potrebe da se osjećamo bolje jer su svi ti osjećaji neizdrživi i stavljaju nas u veliko stanje nelagode…
Kada se nelagoda dogodi, pitanje je kakvi su naši obrasci suočavanja s životnom nelagodom? Odvode li nas oni u kompulzivno umirivanje osjećaja nelagode putem ovisnosti, agresije, negiranja ili ćemo možda te obrasce pokušati preobraziti, jer su nam pruženi kao mogućnost procesa duhovnog buđenja.
Budnost nas uči da je svaka emocija dio nas, našeg trenutnog stanja. Uči nas da su emocije prolazne, i da nisu nešto što se zanemaruje, već su dio nas koji teži izraziti se. Duhovna nas budnost uči da je naša prava priroda nešto puno dublje u nama nego što su emocije koje su nekako uvijek površne, jer ne dotiču naše pravo ja, koliko god da su stvarne u danom trenutku.
Svijest je nešto što želi čim više spoznati sebe. Spoznavanjem dijelova sebe koji nam donose nelagodu dobivamo priliku utjecati na podrijetlo tih pojava koje izviru na vidjelo svijesti tako da ulazimo u dubinu, u njihove vibracije i transformiramo ih.
KAKO SE OTRGNUTI OD DEPRESIJE?
Težina koju osjećamo usred podizanja vibracija koje uzrokuju depresiju može biti gotovo pa neizdrživa, ali bitno je uvijek vraćati se na sadašnji trenutak i podsjećati se: još sam živ, još sam tu, moje se postojanje nije promijenilo, ali je moja perspektiva ta koju imam mogućnost izmijeniti.
DOBRO JE I ŠTO VIŠE UĆI U TIJELO, baviti se tijelom, tjelesnim aktivnostima, koje nas tada izbacuju iz uma.
Vrijedno je prisjetiti se još nečeg:
- Da naša trenutna inkarnacija služi kao poligon kroz koji naša duša uči
- Bol je katalizator rasta
- Voljeti sebe znači voljeti sve svoje dijelove, bez obzira na to kakvi su
- Um je taj koji nas ograničava u shvaćanju sebe kao svijest i želi se vratiti u komfor poznatog
- Kada se počnemo buditi, postoje sile koje to žele spriječiti.
Kada god smo u procesima duhovnog buđenja, moramo se iz dana u dan, iz trenutka u trenutak podsjetiti da moramo promatrati sebe. Tim promatranjem mi osvještavamo što se događa s nama i što izvire iz nas. To je BUDNOST. Ukoliko naučimo razlikovati ono što izvire iz nas (bilo proizašlo iz ove osobnosti ili pod utjecajem okoline), od onoga što mi zaista jesmo, učinkovitije ćemo se moći centrirati. Pod centriranjem u ovom slučaju podrazumijevamo učvršćenje sebe u stvarnosti onoga što mi jesmo, nas kao svijesti.
PROMATRANJE INKARNACIJE KAO UČENJA
Naš život, takav kakav je, posljedica je svega što smo proživjeli u ovom i prošlim životima, okolnosti u kojima smo odrastali i koje su nas formirale, ali i onoga što smo kao duša odabrali učiti prije nego što smo odabrali ovu inkarnaciju.
BOL UBRZAVA RAST
Kada napravimo odmak, bol je samo jedna od mnogih emocija koje možemo iskusiti kao ljudsko biće. Konstanta ugoda ne potiče nas na promjenu, iako se uvijek borimo protiv boli, bol je veliki katalizator promjene, a to je ono što duhovno buđenje donosi u naš život.
VOLJETI SEBE I SVOJE DIJELOVE
Depresivna stanja uče nas kako voljeti sebe, a tada u voljenju sebe ne pravimo selekciju između dijelova sebe koji su nam više dragi i simpatični, od onih koji to nisu.
ULOGA UMA
Um i ego teže ugodi i teško prihvaćaju da su depresivni osjećaji znakovi duhovnog buđenja i kako to da je buđenje „dobra stvar“. Iz perspektive svijesti promatranje stanja depresije sasvim je drukčije i prihvaćeno s više neutralnosti nego kada se depresija promatra umom. Um je sklon kukanju i žaljenju kao i vrtnji u krugovima iz kojih teško izlazi.
NAPADI
Kada se krenemo buditi, u ovom vremenu i na planetu na kojem živimo postojat će sile koje žele zaustaviti naš duhovni rast, jer našim duhovnim rastom dokidamo njihov izvor energije te činimo kvantne pomake kojima oslobađamo sebe osobno, naše predačke linije i ostatak kolektiva planeta kojeg nastanjujemo. Korisno je osvijestiti postojanje tih vanjskih sila, ali one dobivaju na snazi toliko koliko mi njima predajemo snagu i pridajemo pažnju. Iako ih ne treba podcjenjivati, najčešće smo mi sami ti koji rušimo sami sebe iz vlastitog ega.
ENERGETSKI RAD KAO ASISTENCIJA
Kada promatram tretiranje ovakvih stanja kroz energetsko iscjeljivanje, riječ je o stisnutosti. Sav silan duhovni rad na sebi potiče ekspanziju i uklanjanje vibracija koje su u pozadini tema koje nas vibraciono ruše. To je kao da priznajemo samima sebi da smo mi svijest, ali se opet iz uma i osobnosti opiremo tome. Ta dva oprečna stanja stvaraju nelagodu koja se tada širi kroz cijelo tijelo. Ukoliko želimo energetski to promijeniti, pravilan pristup nije kroz silu, već kroz ljubav, suosjećanje i debelo strpljenje.
OSOBNA ISKUSTVA
Iz osobnog iskustva mogu reći da nije uvijek lako prepoznati unutarnji napredak kada izvana, u materijalnom smislu, stvari izgledaju isto. Bilo je razdoblja kada sam puno radila na sebi – meditacije, introspektivni rad, iscjeljivanje – i očekivala da će se to automatski očitovati kroz veće promjene u vanjskom svijetu. Ali nerijetko sam se, upravo zbog tih očekivanja, suočavala s razočaranjem i osjećajem depresije. Zaboravila bih da živimo na planetu gdje je razina kolektivne svijesti još uvijek niska, i da promjene iznutra traže strpljenje da bi mogle sazreti i vani.
Imam bliskog prijatelja koji godinama radi na svojem rastu, ali se često obeshrabri jer se uspoređuje s drugima koji se isto bave nekom vrstom duhovnog rada. Njegov je unutarnji razvoj snažan, ali kada ne vidi konkretne promjene u svakodnevici – u poslu, odnosima ili uspjesima – lako se pokoleba. Ta potreba da se izvana „vidi rezultat“ duboko nam je usađena, ali nije uvijek mjerilo stvarnog napretka.
ZAKLJUČAK
Duhovno buđenje nije linearan ni lagani proces. To je put koji traži hrabrost pogledati u najdublje dijelove sebe, prihvatiti tamu jednako kao i svjetlo. Depresija koja se javlja na tom putu nije dokaz da nešto radimo pogrešno, već da nešto u nama umire – ono staro, poznato, ono što nas više ne može nositi.
Na tom putovanju važno je ne zaboraviti da unutarnji pomaci ne moraju odmah imati vanjsku potvrdu. Kao kad se sjeme u tami zemlje priprema za probijanje na svjetlo – iako se izvana čini da se ništa ne događa, iznutra se događa ogroman životni pokret.
Podsjetimo se: ne uspoređujmo svoj proces s tuđim. Ne tražimo potvrdu vrijednosti kroz vanjske rezultate. Umjesto toga, budimo blagi prema sebi. Volimo se i dok patimo. Dajmo si dozvolu za sporost, za nesigurnost, za trenutke tame. Jer upravo kroz te trenutke otvaramo se svojoj svijesti. A ona ne dolazi kao nagrada ili cilj – već kao korak na našem putovanju.