Jedno od vrlo važnih načela rada s energijom načelo je nevezanosti.
Nevezanost se odnosi na nevezivanje na ishod energetskog rada.
Iako u energetskom radu uvijek koristimo našu namjeru kako bismo postigli određeni ishod, namjera se postavlja kada krenemo u rad, a nakon toga sve prepuštamo da se odvije na način na koji se treba. Ne vežemo se na način na koji će se nešto dogoditi. Često je sam ishod izvan pomanja onoga što naša osobnost može i zamisliti jer mi realno ne znamo, odnosno nismo svjesni svih varijabli koje su u nešto uključene.
Kada svoj dio posla obavimo savjesno, mi se odmičemo od te osobe i situacije, kao i u bilo kojem drugom poslu „ne nosimo taj posao sa sobom doma“, što znači da ga ne miješamo u svoj privatan život, u svoje misli ili osjećaje, ne liježemo s njime na počinak. Mi kao senzibilno ljudsko biće možemo imati suosjećanje prema primatelju, ali čvrsto prianjanje na žarku želju da primatelju pomognemo, usrećimo ga ili čudesno iscijelimo neće biti na korist ni nama ni primatelju. Bit će doduše i čudesnih ishoda, ali oni neće proizaći iz toga što mi nismo znali otpustiti kada je to bilo potrebno.
Primjerice, ako radimo na nekome tko ima snažnu bol u kralježnici, naša namjera kao terapeuta može biti usmjerena na to da osobi koja pati smanjimo bolove. No, uskoro po samom tretmanu, primatelj tretmana može se požaliti kako ima neke neobične simptome, da osjeća tugu, da mu izviruju sjećanja… Najgore što tada kao terapeut možemo učiniti jest pridružiti se paničarenju vašeg primatelja tretmana. Ono što se događa kao posljedica tretmana, izvan je nas samih. Ukoliko kao terapeut kanaliziramo vrlo visoke vibracije svijesti, svijest je daleko inteligentnija od naše osobnosti i zna što je potrebno kako bi došlo do iscjeljenja. U primjeru bolnih leđa, moguće je da je primatelju potrebno suočavanje s nečim, bilo to čišćenje od emocija ili vibracija koje sa sobom nose određene senzacije u tijelu, mi ne možemo znati u potpunosti. Stoga od paničarenja zajedno s primateljem nema koristi. Ono što je razumno u tom trenutku za terapeuta je da podrži primatelja te da „drži prostor za njega“, toplom riječi, savjetovanjem o koracima koji bi mogli biti od pomoći.
Jedna od dragocjenih lekcija koje sam primila u svom iscjeliteljskom radu jest: osobama (osobnostima) ponekad je potrebno dopustiti da se raspadnu kako bi se mogle ponovno pronaći. Što znači, kada se netko raspada, nemojte se truditi sakupljati njegove komadiće, to je jednako borbi s pješčanom olujom. To iskustvo je nešto što je potrebno toj osobi kako bi rasla, a mogu upotrijebiti još jednu metaforu: gusjenica postaje leptir koristeći vlastitu snagu i nitko se sa strane ne može uplitati u taj proces. U tome je tajna preuzimanja vlastite odgovornosti.
Tretmanu se ni ne pristupa ako osoba to nije zatražila od terapeuta te ako je terapeutu odmah jasno da je potreba primatelja za tretmanom proizašla iz izbjegavanja odgovornosti primatelja i izbjegavanja suočavanja sa sobom na bilo koji način. Stoga; pomoći drugima je u redu, ali nije preuzimanje odgovornosti koja je njihova osobna.