Autor: Antun Cerovečki

Pogledamo li svoje tijelo ili njegov odraz u ogledalu, izgledat će nam statično. Međutim, kad bismo mogli zaroniti kroz kožu i kosti, duboko u mikrosvemir ljudskog tijela, vidjeti bismo neprekidne dinamične procese – ekstrakciju nutrijenata iz hrane, kontrakcije mišića i fascije, protok krvi i drugih tekućina, pulsacije i električne impulse kako jure komunikacijskim autocestama. Uz sve biološke i kemijske procese, naše tijelo je riznica beskonačne rijeke emocija i misli koje gotovo nikad ne miruju. Ništa u našem sustavu ne spava, kompleksna komunikacija se odvija na svim razinama, bez obzira na našu svjesnost o tome.

Dok biologija i kemija u detalje proučavaju kompleksnost našeg sustava i bave se time kako naše stanice funkcioniraju, psihologija i epigenetika proučavaju zašto naše stanice funkcioniraju na određeni način. Drugim riječima, one istražuju interakciju stanica s okolinom, odnosno reakcije na okolinu. Danas znamo da se ispod biokemijske kompleksnosti sustava, nalaze principi (ili uvjerenja) koji upravljaju odgovorom naših stanica na okolinu. Tumačenje ovih poruka koje dolaze iz stanica, tema je ovog članka.

Ako čujete svoje tijelo dok vam šapuće, nećete ga morati slušati kako vrišti.

Osluškivanje

Svi čujemo svoje tijelo. Znamo da smo gladni, žedni, da nas nešto boli ili nam se spava, znamo da želimo seks, nešto nas veseli, ljuti ili rastužuje. Kad osjetimo neugodu ili čežnju u svojem tijelu, činimo sve dobijemo to što želimo kako bismo vratili unutarnji mir. Kod temeljnih potreba, taj zadatak je relativno jednostavan. Kad smo gladni, najest ćemo se. Ako nam je hladno, obući ćemo se deblje, a kad nam se spava, ići ćemo spavati – uglavnom. Međutim, vraćanje unutarnjeg mira postaje zahtjevnije kad se radi o situacijama u koje su uključene emocije.

Razlog tome je što mi nesvjesno slijedimo gornji princip. A to je da vlastitu neugodu i čežnju pokušamo namiriti izvana. Uzmimo primjer; kolega nas optuži za nemar ili nepažnju, a mi se počnemo ljutiti na njega i opravdavati svoje postupke. Drugim riječima, objašnjavanjem želimo dokazati da zapravo nije naša krivnja i da smo žrtva okolnosti i/ili njegovih riječi. Taj pristup ponekad može funkcionirati, ali dugoročno mu je uspješnost upitna.

Stoga pravo pitanje nije u tome što čujemo kao poruke iz tijela, već način kako ih tumačimo. A tumačenje se temelji na našem stavu, odnosno našim uvjerenjima o sebi i svijetu.

Formiranje i življenje uvjerenja

Budući da su naša uvjerenja uglavnom nesvjesna (ili su nesvjesna tijekom komunikacije), zaista je zahtjevno postati ih svjestan preko noći. Paradoksalno, da bismo postali svjesni vlastitih uvjerenja, potrebna nam je interakcija s drugim ljudima i potrebne su nam neugodne situacije. Većina uvjerenja se razvila vrlo rano i polako potvrđivala do odrasle dobi kad ostaju duboko usađena kao naše poimanje sebe. Ona postanu vlastita samoispunjujuća proročanstva koja nas prate u životu. Uvjerenja nisu ništa drugo nego rezultat naše adaptacije na okolinu. Kristalizirana adaptacija na okolinu u fizičkoj formi, može se vidjeti u izgledu fizičkog tijela. Ovdje pronalazimo i uzroke zašto su neka tijela izuzetno mršava, druga imaju potrebu nositi višak kilograma, a treća biti vrlo definiranih mišića.

Način adaptacije, odnosno naš odgovor na nekadašnje situacije, ostaje zapisan u našem živčanom sustavu kao impulsna reakcija. Ova rečenica krije ključ prepoznavanja kvalitete odgovora. Kad reagiramo impulzivno na percipiranu opasnost, naš živčani sustav se pokušava zaštititi. To čini kroz dobro objašnjene odgovore, borba, bijeg, smrzavanje i ulagivanje ili fight–flight-freeze-fawn koje pretačemo u riječi. **Impulsna reakcija trenutačno aktivira i oslobađa veliku količinu energije što je neugodno, ako ju nismo naučili kanalizirati.

Zamislite sad gornju situaciju, ali malo pojačanu. Vaš kolega ne samo da vas optuži za nemar, već to napravi pred drugim ljudima koristeći ponižavajuće riječi. Ako imate dovoljno samokontrole, možda nećete eksplodirati, ali u tijelu će se vrlo vjerojatno dogoditi burna reakcija, sukladna odgovoru koji vam je najdostupniji. Moj odgovor je godinama bila ljutnja projicirana prema van. U tom trenutku se većina nas prepusti vlastitom živčanom sustavu da nas vrati u sigurnost onako kako je naučio. U odnosima, to znači puno objašnjavanja, zamjeranja i naboja, što dugoročno iscrpljuje.

Kako neugodne situacije koristiti za učenje?

Da možemo rasti iz ovakvih situacija, važno je da dugoročno ne (p)ostanemo žrtva vlastitog živčanog sustava i vlastitih emocija. Vještina koja nam pomaže u tome je razvijanje unutarnjeg promatrača. To znači da u nama postoji dio svjesnosti koji može promatrati i osjećati svu ugodu i neugodu, ali nije preplavljena emocijama ili mislima. Aktiviranje i treniranje unutarnjeg promatrača je vještina koju treniramo usporavanjem i okretanjem pažnje prema unutra.

Kako izgleda razgovor s tijelom

Nakon što se vratili kući s teškog dana na poslu, povucite se u intimni kutak gdje možete bolje osjetiti sebe. U tijelu će vjerojatno još uvijek postojati odjeci situacije na poslu, što nekad može biti znak umu da se ponovo uključi i počne generirati lavinu misli. Pokušajte se ne vezati za misli, zastanite u sebi i pogledajte situaciju sa strane ili odozgo. Ima li isti emotivni naboj? Ako je odgovor da, odmaknite se na udaljenost s koje možete promatrati neutralno. Pogledajte sebe, vašeg kolegu i još nekog ako je bio uključen emotivno. Dozvolite si osjetiti sve emocije, vlastite i one vašeg kolege, ali bez procjene. Promatrajte sa znatiželjom, bez namjere da morate nešto riješiti. Zanima vas razumjeti. Ali prije svega, razumjeti cijelim tijelom, ne samo umom. Zatim postavite pitanje – Što mi ova situacija želi reći o meni?

Odgovor će vam stići trenutačno. Naše tijelo ne zna lagati. Kad god mu postavimo pitanje, reći će nam istinu. Da možemo čuti odgovor koji nam zaista koristi, važno je da situaciji pristupate iz neutralne pozicije.

Kako znamo da je odgovor ispravan?

To je sjajno pitanje. Odgovori nikad ne govore o drugim ljudima, ne govore što konkretno trebate napraviti. Više daju smjer u kojem krenuti nego koji put odabrati. Kad se s odgovorom javi osjećaj mira i lakoće, taj odgovor je dobar za nas.

Ovaj dijalog možete primjenjivati u raznim situacijama. Evo neka od pitanja koja možete pitati svoje tijelo.

  • Je li posao koji radim dobar za mene?
  • Mogu li bez brige otići na ovo putovanje?
  • Je li sad vrijeme za novi auto?
  • Je li ova hrana dobra za mene?
  • Trebam li raditi više/manje?
  • Jesam li bio potpuno iskren prema partneru/ici u posljednjoj svađi?

Princip lakoće

Svaki put kad osjetimo olakšanje u tijelu, to znači da mu nešto odgovara. Lakoća je senzor koji možemo pratiti svaki put kad nismo sigurni kako dalje ili se zapetljamo u kompliciran odnos ili projekt na poslu. Ako se usudimo slijediti pozitivno uzbuđenje i lakoću u vlastitom životu, život će nam početi vraćati višestruko. To od nas zahtjeva visoku razinu autentičnosti i hrabrosti što nije uvijek lako. Međutim, tada naše srce, naš um i naše tijelo se usklađuju i imamo osjećaj da postaju jedno. Živjeti život na takav način je za većinu nas još uvijek novo i nepoznato iskustvo. Ali život tada uistinu postaje čaroban i naša čarolija privlači druge ljude da za sebe odaberu isto. Sve vodstvo koje vam treba na tom putu, zaista se nalazi unutar nas. Proces otkrivanja tog blaga, zovemo život. Vrijedi truda. Ako čitate ove riječi, znači da ste i sami na tom putu.

Tekst napisao: Antun Cerovečki Terapeut koherentne tjelesne psihoterapije, zvukoterapeut i suosnivač Prostora srca, centra za tjelesnu psihoterapiju. Linkovi: prostorsrca.com i tinyuniverseoftheheart.com