Što je duhovno buđenje?

Pisala sam već o buđenju kundalini energije i iako mu je pojam duhovnog buđenja vrlo blizak, nije istovjetan. Buđenje kundalinija može bit pokretač duhovnog buđenja, ali se duhovno buđenje može odigrati i samostalno bez buđenja kundalinija. (više o buđenu kundalini čitaj ovdje: https://transformationhealing.net/budenje-energije-kundalini-i-njezina-uloga-u-iscjeljenju/)

Kada ljudsko biće postigne određenu zrelost, a duhovnost postane važna komponenta njegova života, odnosno nešto što sve više okupira pojedinu osobu, možemo reći da je za nju započeo proces duhovnog buđenja. S obzirom na to da je riječ o procesu, on može imati svoje faze, čak i spiralno kretanje, vraćanje na iste teme, a sve s ciljem pronalaska svoje duhovne istine. Dakle, duhovno buđenje kao proces ne znači i apsolutnu budnost, probuđenost – rijetke duše koje žive na ovoj razini ostvaruju takvo stanje.

Duhovno buđenje donosi u život pojedinca pojedine (duhovne) spoznaje. Znati nešto na intelektualnoj razini, razini uma, nije isto kao što je integrirati spoznaju na jednoj dubljoj razini.

Duhovna traženja mogu ići različitim putevima, no put je svake duše individualan te nijedan nije potpuno isti.

Bitno je shvatiti da nas različiti putevi dovode jednome, a to je k spoznaji tko smo mi kao duša te prepoznavanju vlastite unutarnje istine.

Uloga sjećanja na prošle živote u procesu buđenja

U procesu buđenja često dolazi do jednoga zanimljivog fenomena, a to je da se unutar nas bude sjećanja na prošle živote. Riječ je o sjećanjima na živote koje je duša proživjela u svojim ranijim bivanjima. Imati sjećanja na prošle živote relativno je rijedak fenomen, ali je nešto što se učestalije zbiva kod osoba koje su na putu duhovnog buđenja.

Pitanje koje si možemo postaviti u vezi sjećanja iz prošlih života jest: jesu li ona blagoslov ili izazov?

Ono što je bitno imati na umu jest da je svatko od nas prije nego što je došao u ovaj život imao određeni zapis duše, a po tom se zapisu odmotava ono što duša iskušava i uči kroz određeni život, pa tako i sposobnosti te duše. Tako da ukoliko postoji zapis duše da će se unutar nje probuditi sjećanja na prošle živote, on je tu s razlogom, a razlog u sebi često sadrži izazov.

U javnosti postoji to nekakvo divljenje, kao i pogrešno razumijevanje, u odnosu na sjećanja na prošle živote, kao segmentu unutar tematike misterija koja sama po sebi privlači dosta pozornosti. Pa iako mnogi misle kako bi bili blagoslovljeni takvim sjećanjima, zaista se sjećati stvara veliku zbunjenost koja nas ometa u življenju trenutnog života što opravdava ono da ipak  „postoji razlog zašto se ne sjećamo“.

Načini na koje se sjećanja mogu pojaviti

Sjećanja na prošle živote mogu biti pobuđena hipnozom odnosno tvz. regresijom, ali izvan toga ona se mogu javiti sasvim spontano za vrijeme budnog stanja ili kroz snove. Zajedničko je potaknutom tijeku misli i spontanom sjećanju to što i jedno i drugo imaju okidač. Razlika je u tome što sjećanja u nama potiču slike, ali i informacije koje su povezane uz osjetila, pa nam se mogu probuditi sjećanja na mirise, zvukove, okuse, osjećaj u tijelu, dakle informacije proizašle iz percepcije, te emocije, kao informacije emotivnog tijela. Često je sjećanje pohranjeno u trenutnom fizičkom tijelu koje nastanjujemo jer se tijelo razvilo i manifestiralo kroz naš zapis DNK koji nije vezan samo za ovo trenutno bivanje. Stoga i rad s fizičkom razinom, pokret, dodir (bio on terapeutski ili nasilan) može pokrenuti lavinu sjećanja.

Ponekad je teško razaznati što su sjećanja, a što je nekakvo maštanje ili sugestija, tanka je granica. Glavna distinkcija nastaje iz toga što do autentičnih sjećanja najlakše dopiremo putem emotivnih impresija koje su ostavile snažan trag na našemu energetskom tijelu. Do takvih sjećanja najlakše dopiremo baš zbog njihova intenziteta i najlakše će prodrijeti u svjesnu i intelektualnu razinu da ih prepoznajemo kao niz događaja koji imaju nekakvu priču. Stoga je i razlika pravog sjećanja u odnosu na maštu upravo u tome što je autentična informacija popraćena emocijama koje su zapisane u našoj energiji, a zatim i duboko pohranjena sve do razine vibracije.

Bitno je napomenuti da NEMAJU SVA SJEĆANJA „STORYLINE“.

Ponekad je sjećanje u emociji koja se izražava kroz nas, a mi ne znamo zašto se iznenada i iz kakvog razloga osjećamo na određeni način.

Takva su sjećanja zapravo puno češća nego ona u kojima se sjećamo priče i okolnosti prošlih života i ustvari je područje s kojim se često susrećem kroz praksu iscjeljivanja. Obično počinje razgovorom s klijentom otprilike ovako: „Nije mi jasno zašto se tako osjećam / mi se to zbiva, a išao/išla sam i na psihoanalizu te nismo ustanovili postojanje ikakve traume u mojem djetinjstvu s čime je mogu povezati.“

OKIDAČI REGRESIJE

Radi jasnijeg razumijevanja teme, navest ću i neke okidače spontane regresije.

Najčešće je riječ o buđenju vibracija unutar nas, a vibracija može potaknuti drugu sličnu. Vezano uz ovu konkretnu tematiku duhovnog buđenja, procesi kojima mi dižemo našu vibraciju oslobađaju niže vibracije u našoj energiji koje ne mogu opstati unutar našega energetskog tijela ako prelazimo u višu razinu postojanja. Podizanjem vibracije koja se postiže procesima duhovnog buđenja moguće je doseći i vibracije više razine postojanja u kojima mi nismo živjeli zaborav i u kojima su nam bila dostupna kako sjećanja duše tako i njezina znanja.

Okidači mogu biti događaji u našemu trenutnom životu koji imaju neku sličnost s događajima iz prošlih.

U odnosu na susret s drugim osobama koje će u nama probuditi sjećanje, okidači nastaju iz kontakta kroz oči = prepoznavanje duša, slušanje glasa = prepoznavanje vibracije, dodira = buđenje taktilnog sjećanja.

RAZUMIJEVANJE OKOLNOSTI PROŠLIH ŽIVOTA

Kada doživimo regresiju, razborno je prosijati je kroz još jedno sito, a to je da je filtar našeg shvaćanja u ovome trenutnom tijelu i kulturološkom shvaćanju u kojem trenutno živimo sasvim drukčiji od onog vremena u kojem je živjela naša duša kada je doživjela određeni događaj koji je ostao duboko urezan u sjećanje. To znači da događaji i okolnosti kojih se prisjećamo ne moraju biti baš sasvim vjerodostojni po svojem narativu, a ponajviše stoga što naša trenutna perspektiva nema alate razumijevanja tadašnjeg načina života.

Emocionalni i psihološki učinak prisjećanja prošlih iskustava takav je da nas može temeljito protresti i odvesti u krizu identiteta.

Primjerice: ovaj život živite u tijelu jednog spola, ali se prisjećate života u tijelu drugog spola s kojim ste bili snažno identificirani, prisjećate se zločina koji ste počinili ili su bili počinjeni prema vama, sjećate se osobe s kojom ste imali partnerski romantičan odnos i sklopili zavjete, možda čak doživjeli i tragičan gubitak, a sad ste u braku sa sasvim nekom drugom dušom, ili je duša vašeg djeteta zapravo duša vašega bliskog člana obitelji iz prošlih života s kojim se niste razišli u najboljim odnosima…

Rastapanje osobnosti i ega kroz sjećanja

Iako se čačkanje po sjećanjima na prošle živote ponekad čini zanimljivim, moramo se sjetiti da je postojala svrha zašto je prisjećanje na njih prisutno u našem zapisu za ovaj život.

Pokušajmo sagledati kakva je energija osobe kojoj se počinju otvarati sjećanja na prošle živote.

Kada živimo ovaj život i pokušavamo već od djetinjstva prihvatiti njegove parametre, čak i ako živimo u velikoj stisnutosti i blokiranoj energiji, to postaje naša homeostaza jer je to način na koji ova osobnost i um mogu preživjeti i preživljavaju stvarnost koja nam je nametnuta kao zadana varijabla. Kada unutar naše energije nastane impuls koji pokrene buđenje, ono što nam se zbiva prilikom procesa buđenja baca nas iz dosadašnje homeostaze stisnutosti i energije preživljavanja. Takav impuls obično je pokrenula duša u trenutku njezine spremnosti. Iako je poziv na buđenje pretežno pozitivnog predznaka, ono što osobnost u tom trenutku doživljava temeljito je protresanje i rastapanje dosadašnjeg sustava unutar kojeg je osoba živjela i postojala. Gledano kroz energiju, osoba je izbačena iz centra, pa je i energija takva, necentrirana. Osobnost više nema svoje hvatište utemeljeno na uvjerenjima da je svijet upravo takav kakav se činio godinama njezinog postojanja u tome naročitom životu. Dolazi do krize identiteta te procesa oslobađanja od fiksnih identiteta i ograničavajućih uvjerenja koji nije nimalo ugodan.

Ono što je važno jest primijetiti da ukoliko proces buđenja ide svojim tijekom, osobnost se počinje pitati ŠTO JE MOJ CENTAR? Jer ako moj centar nisam ja, osoba s određenim imenom i prezimenom, što je moj centar? Otkrivanje te istine u sebi dio je puta buđenja sve dok naš pravi centar ne postane naša svijest. Svijest kao okosnica našeg postojanja. I voljela bih vam reći da tu ta promjena završava, ali nije tako, tek tada počinjemo otkrivati što to znači da smo mi svijest.

Integracija iskustava prošlih života u sadašnji trenutak

Otkrivši da smo duša na putovanju kroz razna postojanja, razotkriva nam se mnogo toga o nama samima. U prilici smo vidjeti sebe kao mnoštvo potencijala koji se mogu realizirati kroz život, a što nam ukazuje na našu neograničenost. Ujedno možemo shvatiti da nam nije potrebno ponavljati već naučene lekcije, da smo ih nadrasli. Ono što bih još spomenula jest prihvaćanje sebe kao višedimenzionalnog bića i višedimenzionalne prirode duše.

No to je nešto što ste već mogli pročitati i iz raznih drugih izvora. Ono što ja želim istaknuti nešto je na što baš nisam često nailazila, prilično je važno, a vezano je uz sjećanja na prošle živote:

SJEĆANJA SU MOGUĆNOST UĆI U KONTAKT S VIBRACIJAMA KOJE JOŠ NISMO RAZRIJEŠILI

Ako ne dopustimo da nas zavede priča prošlih života kojih smo se prisjetili, sve što su nam događaji prošlih života ukazali možemo iskoristiti kao odskočnu dasku za buđenje i iscjeljenje. „Storyline“ nam može ukazati na čemu je potrebno raditi na našim vibracijama koje se nalaze u pozadini događaja u našim životima (i prošlim i sadašnjim) kako bismo ih iscijelili i transformirali. Ako ćemo razmišljati u smjeru da je priča, sjećanje koje nam se u određenom trenutku razotkrilo vezano uz događaje u našem trenutnom životu i određenu tematiku koju nastojimo nadvladati kroz životne lekcije, uvidjet ćemo dublju povezanost uvida u prošle živote koji su nam se otvorili sa sadašnjim životom.

Kada dopustimo da nam svijest u nama ukaže na naše istine iz kojih mi kao osobnost živimo ovaj život, čak i one bolne, otpustit ćemo vibracije koje se nalaze u njihovoj pozadini. Lekcije će duše ostati, ali ćemo oslobađanjem vibracija steći slobodu.

PRIHVAĆAJUĆI SEBE KROZ MNOŠTVO POSTOJANJA – PRIHVAĆAMO ŽIVOT U SEBI

Jedna od zamki duhovnih mainstream trendova govor je o manifestiranju svojeg života iz snova, ali to nije nužno direktno povezano s prihvaćanjem sebe kao svijesti. Kada prihvatimo sebe kao svijest, tada dopuštamo da ona kroz nas formira naš život. Svijest je život u nama i ako smo nasilni prema sebi, životu u sebi, ako na silu želimo modulirati svijest – kako bi se i kuda ona morala kretati, mi stvaramo blokade životu unutar nas. Kada prihvatimo sebe kao svijest, prihvaćamo život u sebi, ne blokiramo njezin protok te ne stvaramo bolesti.

MI SMO PORTAL VLASTITOG POSTOJANJA

Uvid u prošle živote jest kao prozor koji nam je netko odškrinuo, tek toliko malo da vidimo veličanstvenost vlastitog postojanja. U onoj transakciji o kojoj sam pričala iz stavljanja svoje svijesti kao centra vlastitog postojanja, počinje nam se razotkrivati niz naših sposobnosti i znanja koja smo stekli kroz ostala postojanja. Mi ovdje, u ovom trenutku u svojoj povezanosti sa svime što jesmo, djelujemo kao portal vlastitog postojanja i kroz sebe i život koji živimo ispoljavamo mudrost i znanja svijest.

Savjeti za suočavanje s intenzivnim iskustvima

Kada počnemo doživljavati iskustva poput buđenja sjećanja na prošle živote ili suočavanja s onime što je bilo i što jest, važno je, unatoč intenzitetu tih spoznaja, zadržati određeni odmak i pristupiti im neutralno. Prihvaćanje bez vezivanja za emocije ili prosudbe može olakšati ovaj proces. Također je korisno imati osobu od povjerenja koja će nas moći saslušati bez osude.

Zaključak: Kako dalje na putu buđenja?

Proces buđenja nije samo prisjećanje prošlih života, već i dublje razumijevanje onoga što smo oduvijek bili i što ćemo ostati i nakon ovog života. Ako smo svjesno zakoračili tim putem, ubrzo ćemo spoznati važnost uzemljenja i svakodnevne duhovne prakse. One nam pomažu da se povežemo sa svojim bezvremenskim dijelom i sve ga više utjelovimo u svakodnevni život.

Buđenje je neprekidan proces koji nam donosi nova otkrića o nama samima. Iako suočavanje s onim što se razotkriva može biti izazovno, put ostaje veličanstven – vođen i orkestriran od našeg višeg aspekta postojanja. Prihvaćanjem tog procesa otvaramo se dubljoj mudrosti, miru s onime što jest i istinskom sebi.