Autor: Dejana Vorkapić
Prije no što se rodi, dok je beba još u majčinom trbuhu, jedno je s majkom i ne osjeća ništa osim potpunosti.
U tom je periodu čista svijest, odnosno čista prisutnost. Ne može doživjeti ništa subjektivno. Rođenjem se događa prva separacija, beba je još uvijek čista svijest, ali se u tijelo i mozak pohranjuju traume rođenja dok je svijest još uvijek jedno s majkom. Ne doživljava ništa izvan sebe. Sve što osjeća majka, osjeća i beba.
Nakon prve godine počinje druga separacija, separacija u svijesti. Beba počinje shvaćati da je odvojena od majke. Ima svoje osjećaje i potrebe dok je majka tu da ih prepozna i zadovolji. Separacija je bolna i ako beba u tom periodu nije zadovoljena, stvaraju se temeljne postavke za život koje su traumatske prirode. Na svaki odnos koji će dalje imati s bilo kim, beba će projicirati odnos s majkom. Nema razvijenu svijest o tome što sama može napraviti da se zadovolji, stoga se traumatski obrasci ponavljaju i nastavljaju dalje u razvoju djeteta koje k tome prolazi još kroz razvojne faze nadograđujući prvotnu traumu novim iskustvima. Primarna separacija koja se dogodi pri samom rođenju, ustvari je separacija od božanske prirode, od sveukupne inteligentne svijesti.
Čitav život je kasnije pokušaj povratka u jedinstvo s božanskim izvorom. Svaki odnos koji dijete, adolescent, odrasla osoba ima, refleksija je prvog odvajanja od majke. Svi temeljni obrasci koji su tad bili utisnuti u bebu, kasnije postaju snažniji, gušći i sve teže ih je rastvoriti jer se na njih talože slojevi trauma i retraumatizacija. U fazi simbioze osim toga, događa se i transfer generacijskih trauma, ako majka nije radila na sebi, prenosi nesvjesno sve ono što je isto tako preuzela od svojih predaka. Čitavo vrijeme kasnije do odrasle dobi, obrasci tih trauma se ponavljaju kako bi se pročistili u svijest i kako bi se duša vratila natrag u jedinstvo s božanskim izvorom života odakle je potekla. Svaki ljubavni odnos i odnosi općenito, nose iste obrasce u varijacijama.
Tako će osoba koja je doživjela separacijsku bol u kojoj majka nije bila prisutna fizički ili sviješću, ponavljati obrasce napuštanja, ili će se događati da bivaju napuštani u odnosima. Ta osoba neće moći ostvariti potpunost u odnosu jer joj to ne dozvoljava prvotno iskustvo odvajanja. Manifestirat će iskustvo sve dok ne prodre kroz njega, dozvoli svu bol koju osjeća, bude potpuno prisutna sa sobom u toj boli i dozvoli si vidjeti sve obrasce koji su se razvijali i utjecali na njezin život i koncept života te na sve njene odnose do tada. Kad se to prodre preostaje čista božanska svijest koja će preuzeti um i tijelo i vratiti duh natrag u jedinstvo. Ovo putovanje ne odvija se samo u ovom životu, već duša putuje iz života u život u pokušaju integracije separacijske traume od božanskog izvora života. Ponekad se radi duhovne prakse ili nekog oblika rada na sebi može dogoditi da svijest dobije uvid u jedinstvo svega sto jest, ali takvo iskustvo potrebno je integrirati kroz tijelo u potpunosti.
Tijelo čuva u sebi traume iz ranog razvoja u obliku zapisa u stanicama. Potrebno je osvijestiti emociju koja je nakupljena u tijelu i otpustiti je iz tijela u potpunosti. Emocije koje su sadržane u tijelu radi separacijske traume su strah, tuga, ljutnja, otuđenost, nepripadanje, odbačenost, nepovjerenje, ništavilo i osjeća se velika bol na području srca. Kad se integriraju te najdublje i najbolnije emocije doći će do promjene u odnosu prema samom sebi, ali i u odnosu s drugima.
Duša koja je svjesna toga i radi na sebi, primijetit će pomak u svakom sljedećem odnosu koji se dogodi. Prije no što uđe u jedinstvo s božanskim izvorom, imat će odnos s dušom koja će joj u tome pomoći kako bi napravila posljednji korak integracije. Duša koja je krenula na isto putovanje u isto vrijeme s istog izvora. Takav je odnos van svih okvira ljubavnih i prijateljskih odnosa. To je odnos koji nema koncept niti se može definirati. On je snažno transformirajući i triger je svih trauma koje su dušu odvojile od izvora, a istodobno podržavajući i nježan. Osjeća se bezuvjetna ljubav i srce se snažno otvara, no ovaj put ne prema nekom izvan sebe koji će biti zaslužan za osobnu sreću, nego prema samome sebi jer se jedino tako može vratiti u jedinstvo sa samim sobom, sa izvorom, sa onim što jesmo uistinu. Ljubav koja se tada osjeća pomaže u integraciji svih trauma koje su dovele do odvajanja duše od izvora. Ona je svijest koja prodire duboko u zapise tijela i toplina koja grli najdublje strahove, emocionalnu bol, ljutnju, i svaki užas koji je pohranjen u tijelu. U tom odnosu dolazi do osvještavanja da ne postoji ljubav života, partner koji će ispuniti sve naše nedostatke i rupe, da je svako slomljeno srce upravo dokaz da se to ne može dogoditi s nekim izvana i da je pristanak na zajednički život samo kompromis i često potiskivanje umjesto otvaranje samoga sebe. Postajemo nešto što nismo, kako bismo mogli biti savršeni za partnera, kako bi odnos opstao i kako bi ostvarili ideal zajedničkog života nametnutog konceptom braka. Bezuvjetna ljubav ne ograničava nikog, ne potiskuje partnerove potrebe i želje duše.
Dok god odabiremo partnerski odnos koji nije zasnovan na bezuvjetnoj ljubavi nastavit ćemo s retraumatizacijama separacije jer nismo stvoreni da budemo nešto za nekog i tražimo ljubav izvan sebe, nego da živimo puninu onoga što jesmo, a jesmo duša koja je izraz univerzalne božanske svijesti i tek tada možemo doprinijeti kolektivu u čitavom svom sjaju i punini vlastitog bića, ograničeno (tijelom) neograničeni.
Ukoliko se želite javiti Dejani, kontaktirate ju na: nedualnost@gmail.com.